Stav izraelskog ambasadora nije stav jevrejskog naroda: Znate li ko je prvi presudio genocid u Srebrenici?
Proteklih dana svjedoci smo bili nekoliko nesmotrenih i spornih izjava zvaničnika kojima su pokušali relativizirati ili čak negirati genocid u Srebrenici. Sve se ovo dešava uoči sjednice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija na kojima bi trebala biti usvojena rezolucija o Srebrenici.
Potom je ambasador Izraela u Srbiji, Yahel Vilan, izjavio da "Izrael nikada nije prihvatio nazivanje zločina u Srebrenici genocidom".
Vilan je istakao da je "pogrešno koristiti termin genocid za Srebrenicu", navodeći da takvo označavanje "stvara iskrivljenu sliku o događajima".
Posebno je sporna izjava Vilana, koji dolazi iz naroda koji je u Drugom svjetskom ratu bio žrtva najstrašnijih zločina - holokausta. Vilanov stav mnogi će zlonamjerno uzeti kao stav svih Jevreja, no jedan u nizu primjera pokazuje da to nije tako.
Naime, nakon više od sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata, svijet je još jednom bio svjedokom izricanja presude za genocid, ovaj put na tlu Evrope.
Prije nego što se presuda Radislavu Krstiću izrekla 19. aprila 2004. godine u Haškom tribunalu, svijet je već bio upoznat s jezivim detaljima strahota koje su se dogodile u Srebrenici 1995. godine. No, presuda Krstiću imala je poseban značaj, ne samo zbog nje same, već i zbog historijskog konteksta i simbolike koja je pratila ovaj slučaj.
Žigosanje zločina
Krstićeva presuda nije bila samo presuda jednom čovjeku, već presuda koja je simbolizirala kraj nekažnjivosti za najteže zločine protiv čovječnosti. Ona je bila priznanje stradanjima hiljada nedužnih žrtava, žigosanje zločina koji su se dogodili, ali i snažna poruka da se takvi zločini nikada ne smiju zaboraviti niti ponoviti.
Theodor Meron, čovjek koji je preživio Holokaust, bio je taj koji je prvi izrekao presudu za genocid Radislavu Krstiću. Njegove riječi bile su poput odjeka prošlosti, podsjećajući na patnje i stradanja koja su se desila samo nekoliko decenija ranije. Meronove riječi o eliminaciji jednog dijela bosanskih Muslimana i genocidu bile su snažan podsjetnik na važnost suočavanja s prošlošću kako bi se osiguralo da se takvi zločini više nikada ne ponove.
"U svom stremljenju da eliminišu jedan dio bosanskih Muslimana, snage bosanskih Srba su izvršile genocid. One su imale za cilj istrebljenje 40 tisuća bosanskih Muslimana , koji su živjeli u Srebrenici, grupu koja je predstavljala bosanske muslimane uopšte . Kada su se prihvatile ovog genocidnog poduhvata, snage bosanskih Srba su bile svjesne da će šteta koju nanose bosanskim Muslimanima biti trajna. Nazivamo masakr u Srebrenici njegovim pravim imenom – genocid", kazao je 2004. Theodor Meron.
Dugi proces pravde
Presuda Radislavu Krstiću bila je samo početak dugog procesa pravde. Nakon nje, uslijedile su mnoge druge presude i osude za zločine počinjene u Srebrenici. Sudovi širom svijeta, od Haaga do Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, donosili su presude i osuđivali one koji su bili odgovorni za zločine nad nedužnim civilima.
Presuda koju je izrekao Meron postavila je temelje za dalja suđenja i osuđivanja počinilaca zločina u Srebrenici i širom bivše Jugoslavije. Više od 700 godina zatvora dosuđeno je za genocid i druge zločine u Srebrenici na međunarodnim sudovima te sudovima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Ukupno je 47 osoba osuđeno, uključujući i nalogodavce i izvršitelje zločina.
Među osuđenima su i Ratko Mladić, bivši general srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, te Ljubiša Beara, koji je imao važnu ulogu u napadu na srebreničku enklavu i kasnijim pogubljenjima. Osim njih, presude su izrečene i Zdravku Tolimiru, Vujadinu Popoviću i Radislavu Krstiću, čija je kazna prvobitno bila 46 godina zatvora, ali je kasnije smanjena na 35 godina.
Osim presuda Haškog tribunala, značajne kazne izrečene su i pred sudovima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Sud BiH osudio je 24 osobe za genocid i zločine u Srebrenici, dok je u Srbiji donijeto dvije presude za zločine u Srebrenici, a u Hrvatskoj su dvojica pripadnika "Škorpiona" osuđena na po 15 godina zatvora za ubijanje zarobljenih srebreničkih Bošnjaka.
Izricanje presuda za genocid u Srebrenici nije bilo samo puko izricanje pravde. Bilo je to i proces suočavanja s prošlošću, proces ozdravljenja zajednice koja je pretrpjela neopisive gubitke i traume. Svaka presuda bila je korak ka pomirenju, ka izgradnji bolje budućnosti u kojoj se takvi zločini neće ponoviti.
Izazov suočavanja s prošlošću
No, uprkos izrečenim presudama i osudama, ostaje izazov suočavanja s prošlošću i borbe protiv negiranja genocida koja je još uvijek veoma prisutna u javnom prostoru. Srebrenica ostaje trajni podsjetnik na snagu mržnje i netrpeljivosti, ali i na snagu ljudskog duha i volje za pravdom i istinom.
Dok se svijet, rezolucijom o genocidu u Srebrenici koja bi uskoro trebala biti usvojena u Generalnoj skupštini UN-a prisjeća strahota koje su se desile u ovom gradu i dok se nastavlja proces pravde i eventualnog pomirenja, važno je ne zaboraviti žrtve i njihove priče. Njihova patnja i stradanja trebaju biti trajni podsjetnik na posljedice mržnje i netrpeljivosti te na važnost borbe za ljudska prava i pravdu širom svijeta.
