Piše. Asim Bešlija
Kada su loša djela u pitanju, ljudi znaju biti tako maštoviti i kreativni. Bilo da se radi o Bosni ili nekoj drugoj zemlji. I kad se radi o najcrnjim djelima. Evo, prije nekoliko dana sud u Tuzli osudio profesora iz Gradačca koji ima, pazi sad, 61 godinu i to zbog bludnih radnji i spolnog odnosa sa maloljetnicom! Čika profesor, inače ugledni građanin Gradačca, tri godine je odvodio kćerku svojih prijatelja u vikendicu, gdje ju je najprije milovao i ljubio, a onda je odlučio s njom imati spolni odnos. Djevojčica je imala 12 godina kad je sve počelo i ovih dana, malo pred samoubistvo, odlučila je sve obznaniti. Čika profesor joj nije davao bombone (kao odgovor na pitanje – šta čike daju?) već je njenu bol, za koju vjerovatno nije ni znala da nosi u sebi, plaćao u kešu. Čika Safet već godinu dana broji rešetke u zatvoru.
Ali, mladi sarajlija Milan koji ima svega 21 godinu, neće u zatvor. Kod njega je policija u stanu u Novom Sarajevu našla 14.000 slika i video snimaka dječije pornografije na CD-ovima i kompjuteru, čime je on vjerovatno rekorder u poslijeratnoj navali pedofilije kod nas. Milan će izgleda uz sporazumno priznanje krivice, biti pod nekim disciplinskim mjerama.
I ima ovoga još. Sjetite se primjera iz Tuzle gdje je deda zlostavljao unuku, ili Krajine gdje je hodža bio optužen za seksualno napastvovanje djeovjčica na vjerskoj poduci, itd. Znači, pedofilije kod nas ima i da nije ovakvih medijskih i sudskih slučajeva, mi bismo još živjeli u uvjerenju da je ovo čedna zemlja. Možda još uvijek zemlja gdje rode donose djecu, a djeci se ne priča o seksu jer je to, gluho bilo, loše. Pa, zato majke, kad im kćerke zatrudne prije dvadesete, čupaju svoju kosu.
Ima pedofilije kod nas, ima. Samo se oči zatvaraju pred tim i uvijek nam je kriv neko drugi – stranci što su došli, prvljavi i nemoralni Zapad, televizija, kafići, muzika. Sve smo spremni optužiti kako bi se zatvorili u svoju uskogrudost i pravili se da problem nije kod nas. Negdje je drugo. I dok smo tako uljuljkani na površini, dole ispod taloži se slučaj za slučajem, raste broj žrtava, a dok naša opremljena policija sve otkrije, mnogi mladi životi mogli bi biti uništeni.
Ovo je nijemo društvo. O problemu, i kad ga ima, ne želi se otvoreno govoriti. Mediji imaju dovoljno političkih tema da se njima bave. U porodici kod nas o takvim stvarima se ne govori. Seksualnost je tabu, pa i čak kad se nešto otkrije, bolje šutiti da ne saznaju komšije, nego pričati i navući sramotu za porodicu. Tako se tim sakrivanjem u skute, u naše sobičke i mikrozajednice, sakriva i zlo koje se polako širi, i to upravo kod onih koji uvijek kažu – 'nisam ja takav', 'nema toga kod mene', ili 'to se kod mene ne može desiti'. Time se zatvara krug samozavaravanja kako smo najbolji i najčistiji na svijetu dok su svi oko nas doslovno poludjeli. Ne može kod nas biti ni pedofilije, ni side, ni bilo čega drugog, lošeg, jer je to jednostavno rezervisano – za nekog drugog!
A, onda nam, poput jakog šamara, isplivaju slučajevi poput mlađahnog Milana ili saburli i uglednog čika Safeta.
I to je čista sreća. Jer, na primjer, ne postoji niti jedan odjel u ovdašnjim policijama svih nivoa koji se bavi striktno internet kriminalom, na primjer, kako bi sprječio da se dječije porno slike stavljaju na internet. No, možda je i to formula za čistoću. Moralnu i svaku drugu. Nema ništa jer policija ništa ne može naći. To, dakle, kod nas jednostavno ne postoji.
