Piše: Asim Bešlija
Hasanu Nuhanoviću ovo je možda posljednja šansa da potraži pravdu zbog toga što su srpski vojnici 11. jula 1995.godine pobili svu njegovu porodicu, dok je on zbog oznake UN koju je nosio na prsima ostao živ. On će se 16. juna pojaviti pred okružnim sudom u Hagu gdje počinje saslušanje na osnovu civilne tužbe koju je Nuhanović podnio protiv holandske države. On zajedno sa porodicom Rize Mustafića traži utvrđivanje odgovornosti Holandije zbog toga što su njene trupe propustile da zaštite njihove porodice koje su ubijene tokom masovnih zločina Vojske Republike Srpske.
Hasan Nuhanović bio je prevodilac Holandskog bataljona, dok je Rizo Mustafić bio električar u njihovoj bazi u Potočarima, i u vrijeme kada su hiljade izbjeglica potražile sklonište kod trupa koje su ih trebale štiti. Umjesto toga, Holanđani su izbjeglice predali srpskim vojnicima koji su hladnokrvno pobili na hiljade ljudi.
U akciji protiv holandske države gdje se vodi debata oko raspodjele odgovornosti između UN-a i zemalja članica, zastupnica Nuhanovića i porodice Mustafić, advokat Liesbeth Zegveld će iznijeti tvrdnju da su holandska vlada i holandska komanda pri UNPROFOR-u odgovorne za nemar koji su pokazale holandske trupe, a koje su prvenstveno bile zabrinute za sigurnost kontingenta i nisu pokazale pažnju za civilno stanovništvo koje im je povjereno na brigu. Porodice ponajprije žele da saznaju i ustanove istinu o tome zašto su Ibro, Nasiha, i Muhamed Nuhanović te Rizo Mustafić bili poslani u smrt pod brutalnim okolnostima kada su Ujedinjene nacije obećale da će se pobrinuti za njihovu sigurnost.
Praznih ruku, punih sjećanja
Iako već više od deceniju vodi neumornu bitku da dođe do pravde za svoju porodicu koja je tek tako ubijena, Hasan Nuhanović do sada nije imao mnogo sreće. Jedina stvar u koju je ovaj čovjek siguran da ima jesu sjećanja na one posljednje momente sa njegovom porodicom, prije nego su ih Holanđani predali Srbima koji su ih potom ubili. Hasan je svjedok sa mjesta događaja i čovjek koji ima svoju vjerodostojnu priču, priču koja svjedoči o licemjerju UN-a i holandskih trupa onda kada su trebali zaštiti nedužne srebreničke civile. Hasanova svjedočenja možda su najbolje opisana u njegovim pričama koje možete naći svuda na internetu, a posebno onoj nazvanoj 'Večera moje majke' gdje sasvim precizno iznosi sramnu ulogu Holanđana kada su trebali pružiti pomoć.
Naime, u ovoj priči Nuhanović opisuje običaj koji je imao da svaki put kada bi u Srebrenicu došli novi oficiri UNPROFOR-a, on bi ih pozivao na večeru koju je pripremala njegova majka, od hrane koju je on uspio kupiti jer je zarađivao kao prevodilac. Hasan se prisjeća da je hrana za njih bila mnogo bolja od one koju je većinom jelo 20 izbjeglica u kući u kojoj je i on živio. Njegova majka napravila bi sarme, pite te hurmašice kako bi počastila strane goste. Bila je to bosanska gostoprimljivost, koju je naglašavao i njegov otac svaki put kad bi im stranci dolazili u goste.
'Vi koji ste u Srebrenicu došli izdaleka, iz Londona, Pariza, Haga, vi ste naš prozor u svijet. Mi nemamo novina, nemamo struje ni televizije. Mi smo potpuno odsječeni od svijeta, i kada vas gledam i slušam ovog momenta, osjećam kao da sam na nekom drugom mjestu - negdje u Parizu, Londonu, negdje u normalnom svijetu gdje nema rata, patnje, ubijanja. Hvala vam što ste došli', govorio bi Hasanov otac, ni ne sluteći šta će mu poslije prirediti ti isti ljudi.
'Tvoja mama je pravila tako dobre kolače'
Jedan od ljudi koji je dolazio kod Hasana na večere bio je izvjesni Mark Foster, Britanac, do čijeg je broja Hasan slučajno došao 1997. godine, očajnički tražeći svoju nestalu porodicu, i pomoć u traženju. Hasan se prisjeća da ne zna je li bio u nekoj zoni sumraka ili razgovarao sa stvarnom osobom imenom Mark Foster koji mu je, nakon što je čuo da mu je porodica nestala, rekao: 'Žao mi je, Hasane. Tvoja majka je pravila tako ukusne kolače'.
Drugi čovjek kojeg se Hasan prisjeća je holandski kapetan Andre de Haan. Kada je u noći 12. jula Hasan saznao da je odmah ispred baze ubijeno devet ljudi, te to saopćio svojoj porodici, njegova majka je počela gubiti svijest. Nalazili su se u improviziranom uredu u bazi u Potočarima kojim je rukovodio upravo de Haan, koji je bio njihov čest gost prije pada Srebrenice. Kada je njegova majka shvatila da će svi biti ubijeni, počela je padati pa ju je Hasan spustio na krevet. Nekoliko koraka od njih stajali su de Haan, jedna njemačka medicinska sestra i jedan australijski ljekar. Niko nije ništa poduzeo niti okrenuo glavu prema njegovoj majci, kao da nije postojala, kao da je bila dio namještaja, prisjeća se Hasan.
'Taj isti de Haan, samo nekoliko sedmica prije, jeo je bosanske sarme kod moje mame i dao joj je nekoliko komplimenata kako dobro kuha.
Sutra, 13. jula, oko 5-6 sati poslijepodne, taj isti de Haan izrekao je osuđujuću rečenicu za moju porodicu: "Hasane, reci tvojoj maci, bratu i ocu da napuste bazu“. Gledao je na mene i njih, dok su iza nas stajala trojica dobro naoružanih holandskih vojnika. Svi su gledali na nas kao da su pitali – šta čekate? Vani, odmah ispred baze, srpski vojnici su ubijali bosanski narod. Ja sam ih i dalje molio da barem ostave moga brata', opisao je Hasan Nuhanović svoja detaljna sjećanja na najgore momente njegovog života.
Njegov brat se podigao, rekao da ih više ne moli za ostanak, rekao mu da ide napolje i da ako može, on ostane sa Holanđanima. Njegov brat, majka i otac otišli su zauvijek. Kao i ostali civili iz baze. Iza njih su ostale da vise holandska kraljevska zastava, zastava UN-a i plastična pločica na Hasanovim prsima na kojoj je pisalo UN i zbog koje on nije ubijen.
Trinaest godina nakon ovih događanja, Hasan odlazi u zemlju ovih vojnika da pita njih i njihovu vladu - ko je kriv?
