Rašina mentalna gimnastika

Piše: Asim Bešlija

Svoju karijeru srpskog Sai Babe, kao potencijalni velikan historije, Raša je završio skromno, u jednom zahrđalom autobusu beogradskog prevoza, na putu za Batajnicu, odakle su nekad avioni letjeli za Bosnu da siju smrt. Rašu već godinama niko nije poznavao jer je od kreatora masovnih ubistava postao duhovni iscjelitelj, koji je ljudima pomagao da očiste svoje duše i umove, onda kada je on to valjda uradio sa svojim. Širio je poruke mira i ljubavi, alternativnog života i zdravlja, među besposlenim srbijanskim pukom među kojim su vizionari sa velikim porukama uvijek dobrodošli. I godinama je Rašo gradio tu svoju novu karijeru i novi život, vjerovatno misleći kako je zlo prošlo i kako nikad niko neće moći otkriti taj njegov novi identitet. Bio je daleko ali i blizu svoga čeda, Republike Srpske, koja je bila sazdana upravo po uzusima brige za čovjeka i njegovog dobrog fizičkog i duhovnog bivanja, iako za mnoge, samo na onom svijetu.

Rašin svijet tako se preko noći pretvorio u tamnicu, hladnoću i ćeliju sa rešetkama, u iščekivanju odlaska u tamnicu najvećih srpskih zločinaca – zatvor Scheveningen u Hagu. I sada, vjerovatno osamljen, sa svojim sabranim mislima, zureći u sijalicu što žmirka na plafonu ili gledajući kišno beogradsko nebo kroz prozor, Raša preispituje svoj život – gdje je pogriješio i kome je zla nanio. Jer u njegovom svijetu nema loših stvari – samo zdrav život i pozitivna orijentacija. Ne žali on ni za čim što je uradio jer je radio prave stvari na pravom mjestu u pravo vrijeme. Bio je majstor zanata. Posao je radio s ljubavlju, i onda kao predsjednik, i sada kao iscjelitelj. Pa, mu vjerovatno nije jasno ko ga je prodao za jeftine pare kada je uz slične njemu, živio sasvim miran i neproblematičan život u svesrpskoj prijestonici.

Kada je na par godina posudio tuđi identitet, osjećao se tako udobno i sa nekim novim životom, iako je znao da je to život osobe koja je ubijena, što mu je dalo poleta da ljudima počne vraćati vjeru, pripovjedajući o posebnoj energiji koja nas okružuje i koju samo treba otkriti. Kao takvog, aposlutno ga niko nije mogao otkriti – ni gazda ni poslodavac, ni kolege na poslu a niti građani u autobusu. Iza sebe je ostavio jedan život, iako heroj i junak, slavljen u narodu, nepobjediv, napustio je sve i otišao.

Za Rašu njegova prošlost nije sporna. On nije kriv. On nema za šta biti kriv. U takvom raspoloženju morao je napustiti republiku, uvjeren da nikada neće morati odgovarati zbog čega je toliko ljudi ubijeno i toliko krvi proliveno da bi on završio svoj projekat. Nije mislio ni to da li će ga iko pitati gdje su pare, zašto nije završio sve što je obećao, šta je sa novim Sarajevom, zbog čega nije usrećio svoj narod te zbog čega teška vremena tek dolaze?

Umjesto toga, Raša je spakovao kofere i napustio sve, poput djevojčice kojoj su oteli lutku, pa se naljutila. Otišao gotovo bez pozdrava, tužan ali i radostan jer ga je čekao neki novi život. Nije smatrao da ikome mora bilo šta dokazivati i priznavati, pogotovo ne narodu jer će se za narod uvijek naći neki novi Radovan.

Otišao je dok se zemlja još nije bila ni osušila od krvi, ruševine nisu bile stopile sa zemljom i dok se masovne grobnice žrtava njegovih ideja još nisu bile počele masovno i otkopavati.

Sada mu kao fleševi kroz glavu prolaze fragmenti njegovog života, visine koje je dosegao, velike kao Durmitor, i duboke kao najmračnije strane čovjekova uma. Dok sjedi na krevetu u ćeliji beogradskog zatvora, i razmišlja o svojoj sudbini gladeći bradu, vjerovatno razmišlja kako život nije fer. Nije uzbuđen. Neće biti uzbuđen ni kada sjedne u avion i za dva sata bude u drugoj zemlji, iz koje će nakon nekoliko godina sudske tiranije, otići u treću zemlju u kojoj će do kraja života posmatrati zvijezde kroz prozor zatvorske ćelije. I biće smiren, kao hiljade njegovih žrtava , koje identificirane ili ne, sada leže pod zemljom.