Razgovarao: Asim Bešlija
Gdine Smajiću, na vašoj web prezentaciji ste napisali da ste postali sumnjičavi u pogledu budućnosti EU. Kako ste sami kazali, ona se udaljila od naroda i okrenula birokratiji. Da li je ona kao interesna zajednica uistinu neperspektivna i kakvi su trendovi, prema vašem viđenju?
Napisao sam da sam od eurofanatika evoluirao u eurorealistu, a veoma sam još uvijek daleko od euroskeptika. Takva moja evolucija trajala je godinama. Uz sva dostignuća i privlačnosti, evropska ideja i evropski ideal su od 1950-te godine kada je od Zajednice za ugalj i čelik između tadašnjih šest članica, počinjala njena evolucija ka današnjem najjačem ekonomskom faktoru svijeta, prolazili su kroz različite vidove uspona i padova, političkih potresa, kriza i hipokrizija. Na žalost, u to vrijeme se kod nas o tadašnjoj Evropskoj zajednici i svim tim procesima vrlo malo ili nimalo govorilo jer su već i prije Titove smrti nacionalisti bili opsjednuti idejom kako da razgrade sve što je zajedničko i prosperitetno u tadašnjoj SFRJ. Znali su da u zajednici sa Evropskom unijom i sa jakom Jugoslavijom nacionalizam nema nikakve šanse.
Malo ili uopšte nije poznato da je zvanična politička i ekonomska saradnja između tadašnje Evropske ekonomske zajednice i SFRJ uspostavljena prije više od 40 godina, 1967. godine. Već 1970. potpisan je prvi Zajednički sporazum o trgovini, a 1973. je u Briselu otvorena i zvanična diplomatska misija SFRJ pri tadašnjoj EEZ. Dvije godine kasnije, otvoreni su putevi i ka potpisivanju Općeg sporazuma o trgovini i saradnji, te za parafiranje prvog finansijskog protokola i Sporazuma o naučnoj saradnji i političkom dijalogu. Ovo što se sada smatra vrhuncem uspjeha u saradnji sa Briselom, imali smo prije više od 20 godina. Naime, još od 1987. imali smo bescarisnki izvoz za većinu proizvoda. Uživali smo potpunu slobodu kretanja. O nama se govorilo s dubokim naklonom i poštovanjem. Pred početak nacionalističko-fašističkog rasturanja Jugoslavije godišnji izvoz iz SFRJ u tadašnju EZ iznosio je 6.5 milijardi tadašnjih dolara, a jugoslovenska privreda je bila među 14 najvećih trgovinskih partnera EZ. Za sve druge zemlje Istočne Evrope bivša SFRJ je u to vrijeme bila Zapad u svakom pogledu. A danas? Većina tih zemalja je u Uniji, a mi tamo gdje smo bili prije 40 godina. Za to nisu krivi samo naši nacionalisti.
EU: jaka ekonomija, slaba politika
Zbog unutrašnjeg političkog nejedinstva, krize kompetencije i neefikasnoti u upravljanju i odlučivanju, te zbog tadašnjeg patološkog kompleksa od Amerike, Evropska unija je 80-tih godina, propustila priliku da, osim što nam je ponudila slobodnu trgovinu i obećala dugoročnu političku kooperaciju, nametne i demokratsku formulu neophodne tranzicije, pa i formulu mirnog razlaza ako drugog izbora nije bilo, čime bi se preduprijedile kasnije ratne strahote, zločini nad nevinim ljudima i tolike ljudske žrtve. Umjesto toga, EZ je početkom 90-tih skrštenih ruku posmatrala prvi pravi rat nakon 1945. godine u svom dvorištu i nemoćno posmatrala mučeničko izumiranje cijelog jednog društveno-ekonomskog sistema koji je bio, a mogao je i ostati, pokretačem reformskih promjena na cijelom Istoku Evrope. EU je za to nesumnjivo odgovorna i zbog toga danas ima frustraciju iz koje se prema Bosni i Hercegovini i cijeloj regiji zapadnog Balkana gotovo svakodnevno generiraju površnosti i ad hock mjere vruće-hladnog sadržaja. “Meka moć” ili “tiha doplomatija” Evropske unije se, dakle, ni tada ni kasnije nija pokazala djelotvornom sve do ovih dana kada je pravodobnim hrabrim odlukama, iz potpune političke pat-pozicije u Srbiji, dovela do pobjede proevropskih snaga, a već u drugoj nedjelji postojanja nove koalicione vlade, i do hapšenja Radovana Karadžića. Ostalo je, međutim, vrlo neizvjesno pitanje Kosova. Makedoniju je EU ostavila na cjedilu u pregovorima s Grčkom oko imena. U našoj zemlji se ne želi miješati u ustavne promjene. U najvećoj unutrašnjoj krizi do sada, sredinom jula se upustila u osnivanje još veće organizacije od sebe - Mediteranske unije. U odnosima s Amerikom je i dalje trapava. Sve su to po mom sudu indikacije da je zvanični Brisel u svojoj glomaznosti negdje zagubio busolu.
Uz sve neosporne uspjehe na domaćem terenu, među kojima je i zadivljujuća kohezija oko zajedničke valute, Evropska unija je ipak generalno postala sklerotična kao što je bila na početku 70-tih nakon prvog velikog naftnog šoka i globalne privredne recesije. Suviše je birokratizirana, organizaciono je veoma složena pa samim tim i troma u odlučivanju. Mislim da joj nedostaju vizionari kakvi su u početku njenog stvaranja bili Churchil, Adenauer, Jean Monne ili Robert Schuman.
Moguće je da sadašnji vrlo ambiciozni francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i autoritativna njemačka kancelarka Angela Merkel, iskoriste činjenicu da je EU ekonomski lider svijeta, da ima jednu od dvije najjače svjetske valute i da je najveći ulagač u razvoj siromašnih, te da se konačno prevaziđe stanje u kojem je EU na globalnom planu ekonomski div, a na političkom nivou i dalje patuljak. Tada bi i za sve nas u BiH i regionu bilo mnogo bolje i izvjesnije.
Vi danas živite i radite u srcu EU, Briselu. U svjetlu ovih stalnih trzavica oko toga da li će se ili ne Unija proširivati - kakva je njena budućnost, hoće li biti evropskog ustava? Za šta se može reći od navedenog da je izvjesna stvar?
Kao eurorealita, dakle, smatram da evropske integracije nemaju alternativu. To sam napisao i u predgovoru svoje prve knjige o ovoj temi 'Evropska unija i zemlje bivše Jugoslavije' koju je sarajevska izdavačka kuća 'OKO' objavila prije više od 11 godina. Bilo je to u proljeće 1997, kada se, biću neskroman, Evropskom unijom osim mene u BiH niko više nije sistematski ni bavio. Danas sam još uvjereniji da će Balkan nekada biti dio ujedinjene Evrope. Ono što nije sada moguće precizirati jeste kada će se to desiti i kako će EU tada izgledati. U knjizi “Velika iluzija”, američki istoričar Tonny Gardd je prije više od deset godina o Evropskoj uniji rekao sve već u naslovu svoje knjige. Ali nakon toga EU je preuzela lidersku poziciju na svjetskom tržištu, ujedinila se oko zajedničke valute, stvorila je koncept vlastite odbrane i tako dalje. Mnogo toga je veoma inspirativnog.
Proces proširenja, međutim, neće moći biti nastavljen sve dok ne budu razriješeni pravno-institucionalni problemi u Briselu. Prema postojećem ugovoru iz Nice, od 2000-te godine, Evropska unija je kapacitirana na 27 članica koliko ih danas ima. Problem, naravno, nije čisto numeričke prirode, već se radi o sistemu odlučivanja, raspodjeli glasačkih prava u Vijeću ministara, Evropskoj komisiji i Parlamentu gdje su, sa prijemom Bugarske i Rumunije 1. januara 2007. godine, dostignuti krajnji maksimumi funkcionalne sposobnosti i operabilnosti zajedničkih ključnih institucija.
Sa oko 25 hiljda administrativaca, diplomata i funkcionera, više od 780 evropskih parlamentaraca, više od 40 direktorata, savjetodavnih institucija i zajedničkih službi, te sa vrlo složenim mehanizmom odlučivanja, EU bi s novim proširenjima kolabirala. Izlaz se 2004. godine pokušao pronaći u prvom zajedničkom ustavu, ali je u ljeto 2005. odbačen i sada se kompromisna rješenja traže u Lisabonskom reformskom ugovoru kojeg su u decembru prošle godine potpisali šefovi država ili vlada svih članica Unije, ali ga je sredinom juna odbacila jedna mala Irska, što je dovelo do pat-pozicije u politici proširenja. Ali, i to je Unija u kojoj su prava i malih i velikih članica ista. Uvjeren sam da će se do juna naredne godine, kada su predviđeni izbori za novi parlament EU, biti postignut kompromis. Liderske članice među zagovornicima jačanja Unije, Njemačka i Francuska, će očigledno morati popustiti pred onima koje zagovaraju veću decentralizaciju. EU je i stvorena na kompromisu, to joj je i budućnost.
Gledajući iz briselske perspektive, kakva je evropska budućnost Zapadnog Balkana, posebno Bosne i Hercegovine?
Više od jedne decenije Bosna i Hercegovina zajedno sa ostalim zemljama zapadnog Balkana ima "jasnu evropsku perpspektivu", a od 2000-te godine i status "potencijalnog kandidata" za pristupanje Uniji. Takva strategija EU se neće mijenjati zbog njenih, a ne zbog interesa BiH ili neke druge balkanske države. Pitanje je samo brzine kojom će se Sarajevo približavati Briselu. Da li ćemo, figurativno rečeno, voziti petom, trećom ili prvom brzinom, ili ćemo ići unazad, isključivo zavisi od političkog stava unutar BiH, te od sposobnosti državne administracije da provede u djelo sve evropske zahtjeve. Bez obzira na neosporne pomake ka bezviznom režimu i uspostavi prve faze ugovornih odnosa sa Unijom, BiH je u stvarnosti na dnu liste balkanskih zemalja u procesu suštinske tranzicije.
Drugi bitan faktor od kojeg će zavisi brzina proširenja EU je sve aktuelnije pitanje apsorpcione sposobnosti EU za prihvatanje novih članica. Treći ograničavajući faktor je, kao što smo već rekli, vrlo duboka, najveća do sada, institucionalna kriza unutar Unije bez čijeg razrješenja nema ni novih proširenja. I četvrti faktor o kojem se kod nas uopšte ne govori, jeste stanje svijesti evropskih građana i njihova senzitivnost prema prijemu novih članica koja je nakon preuranjenog prijema Bugarske i Rumunije postala, takođe, nezaobilazan faktor pri odlučivanju o novim proširenjima. Do našeg članstva u Uniji, međutim, ima još dosta godina čekanja, a do tada, svi unutarevropski problemi imaju šansu da budu riješeni. Nadam se, u našu korist.
Govoreći o BiH, kako vi razumijevate i objašnjavate situaciju ovdje, i jeste li optimista vezano za njenu bolju budućnost od ovoga što se sada nudi?
Po vlastitoj mentalnoj i profesionalnoj strukturi sam optimista. Osim toga, BiH samim svojim geografsko-strategijskim, kulturološkim i historijskim bićem nema drugu perspektivu osim evropske. Kao ozbiljan čovjek i neko ko se pokušava baviti ovim pitanjima, međutim, dužan sam ukazivati, što svakodnevno i činim pa mi mnogi iz dnevne politike i zamjeraju, da dosadašnja politika iluzija, vrlo duboka ustavna kriza u zemlji, dominantna nacionalistička svijest kod sva tri konstitutivna naroda i evidentna klerikalizacija BiH, ne doprinose istinskoj tranziciji i približavanju Evropskoj uniji.
Prvi pravi dokaz da se svojoj zemlji misli dobro bila bi kultura političke komunikacije koja danas u mnogome liči ratnohuškačkim nacionalističkim lažima o nemogućnosti zajedničkog življenja. Drugi bitan preduslov je ustavno-pravno konstituiranje BiH kao normalne države, jer Daytonski mirovni ugovor je po svojoj međunarodno-pravnoj etimologiji nešto što je trebalo biti privremeno, dakle, međunarodno ovjereni pakt o obustavi rata i privremenoj konstituciji ratom devastirane zemlje, do stvaranja uslova za političko-ekonomsku samoodrživost. Sve drugo, kao što su kredibilnost državnih organa, kompetentnost umjesto stranačke poslušnosti, izrada dugoročne državne strategije i vizija društveno-ekonomskog i svakog drugog razvoja bili bi nakon toga stvar dnevne politike. Ako u najskorije vrijeme ne dođe do jačanja probosanskog duha i istinske evropeizacije u glavama naših lidera, BiH će i dalje biti samo geografska činjenica, a samim tim i neozbiljan partner za bilo koga ozbiljnog na međunarodnoj sceni. Druge susjedne države, posebno Hrvatska i Srbija, će međutim jurišati naprijed.
Želim vjerovati da će kao i u svim drugim zemljama u okruženju, pobijediti snage kojima oči nisu na zatiljku ili koji nisu kao sumanuta mačka koja se vrti sama oko vlastitoga repa. A da bi takve snage stupile na scenu, Evropska unija bi takođe morala biti mnogo decidnija nego što je sada, njeni zahtjevi i ponude bi morali biti smisleniji i hrabriji, a odluke dugoročnije. Za sada, ili bolje reći do sada, i jedna i druga strana su se na žalost ponašale tako kao da će i Evropska unija i BiH trajati samo dok traju mandati sadašnjih lidera.
Pretpostavljam da se dosta družite sa kolegama, stranim dopisnicima. Kakvu oni imaju sliku o našoj zemlji, ako je ona uopšte česta tema razgovora?
Naša zemlja je česta i, rekao bih, velika tema svake vrste neformalnih razgovora, a pod time ne mislim samo na međunovinarsku komunikaciju već i na različite vidove istraživačko-analitičkih centara, diplomatskih i lobističkih krugova i na komunikaciju na nivou ne malog broja iskrenih prijatelja Bosne i Hercegovine. Kada je o ovoj temi riječ, treba imati na umu i okolnost da su od nastanka BiH kao nezavisne države, u njoj službovali brojni Evropljani različitih struka i zanimanja, koji su nakon toga bili ili su i danas vrlo aktvini službeni predstavnici svojih zemalja u Briselu, da rade u evropskoj administraciji ili se samostalno bave konsultantskim i sličnim poslovima. Svi su oni izvanredni poznavaoci stvarnog stanja u našoj zemlji i pred njima nema blefiranja.
Dva su generalna stava dominanta. Prvi je da je Bosna i Hercegovina prelijepa zemlja, da ima ljude neponovljivog gostoprimstva i da ima fantastične agroturističke, energetske i makrobiotičke potencijale. Drugo, političko, stanovište većine je vrlo pesimistično. U novinarskim i analitičkim krugovima se uglavnom smatra da ovakva kakva je, BiH nema svijetlu budućnost i da će na evropskom putu sve više zaostajati. Nije malo ni onih koji smatraju da je podjela naše zemlje neminovnost, da o tome u Banja Luci postoji potpuni politički konsenzus bez obzira na formalnu stranačku podijeljenost i da će se čekati najpogodniji trenutak. Prema ovdašnjim dobro obaviještenim diplomatskim izvorima, oko 80 ljudi po raznim osnovama, direktno ili indirektno, različitih nacija i porijekla, radi u Briselu u korist takve politike. Smatra se takođe da državno rukovodstvo, EU i OHR više formalno nego suštinski rade u interesu cjelovitosti zemlje, zajedničkog progresa i suživota svih njenih građana.
