Jad i bijeda bh. politike

Piše: Asim Bešlija

I evo 13 godina prošlo je od kraja krvavog bosanskog rata a da se još uvijek ne nazire put izlaska iz nekog našeg zatvorenog kruga u kojem dominira samo nekoliko tema koje su uglavnom političke i politizirane, i koje se odnose na prošlost i samo na prošlost. Mi živimo prošlost. Ne samo ovu koja se odnosi na posljednji rat nego i na ratove mnogo prije, one koji su već trebali biti pokopani i reciklirani. Dakle, u tom historijskom metežu gdje još ništa nije gotovo dok očevi nacije ne kažu da jeste, prošlost je naša budućnost. I kažu neki pametni ljudi u regionu, koji gledaju malo dalje od podjela u našim postjugoslovenskim državicama, tavorićemo tako još dugo.Ono što bi nas valjda trebalo veseliti jeste da rata ovdje više neće biti. I tu je možda i kraj sve ljepote. Iako živim na bogomdanom prostoru gdje postoje svi uslovi za dobar život, on je ovdje više nego loš. Pomislite šta bi mnoge evropske zemlje dale da imaju ono što mi imamo – ogromna šumska bogatstva, čiste rijeke, plodnu zemlju, pitku vodu, blizina mora, jezera, planine za skijanje, itd.

Ali nasuprot ovolikoj količini bogatstva, možda u jednakom omjeru, imamo količinu političke gluposti koja naše živote svodi na životarenje. Svojevrsna smo evropska oaza, zemlja zaboravljenih, beznačajni toponim na globalnom planu koji se spomene samo onda kada je neka pričao ratu u pitanju. Inače, prepušteni smo našim sitnim razgraničenjima i podjelama, mržnjama i nacionalizmima, svojevrsnom balkanskom barbarstvu po kojem nas poznaju širom zapadne hemisfere.

I tako, i 13 godina nakon rata , kada je napredak uprkos svemu trebao mnogo evidentniji, kada su ljudi trebali živjeti bolje i spokojnije, mi smo u situaciji da i dalje raspravljamo o stvarima koje su polako trebale postajati prošlost, kako bi znali da za budućnost ima nade. Umjesto toga dobili smo dobro organizovanu političku elitu koja jedina napreduje. Mnogi od njih mrze zemlju u kojoj žive iako ih ona plaća. Mnogi namjerno odugovlače da donesu važne odluke jer je haos u kojem živimo njihov neiscrpan izvor bogaćenja. Svoja besmislena parlamentarna razglabanja oni dobro naplate. Kad zasjednu u javne fotelje, ponašaju se kao da su sa foteljama rođeni i kao da iz njih nikada neće izaći, ili kao da nikad niko prije njih nije u foteljama sjedio. To su ljudi koji su od naših života napravili politički reality show i koji su na televiziji, na radiju ili novinama glavne zvijezde. Vjerovatno nismo ni svjesni koliko su male sitne stvari koje život čine kod nas iznad i prije svega neka vrsta političkog pitanja, igre koju s nama igraju dobro ugojeni foteljaši.

To je ona vrsta ljudi koja je uvjerena da najbolje radi svoj posao, koja kritiku ne prima, kojoj mišljenje javnosti i nije bitno kao da su ih birali vanzemaljci a ne njihovi birači.
U ovaj profil, iako se zaklinju u neki imaginarni evropski put, uklapaju se i činjenice da su to ljudi koji uglavnom ne govore strane jezike, ne koriste se modernim komunikacijskim sredstvima poput interneta, a o naprednijim alatima ili aparatima da ne govorimo.

E, takvi ljudi, kojima su povratak u prošlost te dostignuća nekih prošlih carstava koja su vladala Bosnom, granica uspjeha, kojima je klerikalizam iznad svega i u čijem sistemu koncept individualnog ne postoji, su naši lideri za bolju budućnost. Ljudi koji ne shvataju sistem modernog liberalnog društva u kojem je čovjek na prvom mjestu i sistem se nastoji prilagoditi njemu, spremni su bez zadrške reći da su zakleti zagovarači tzv. evropeizacije iako je njihovo djelovanje i samo postojanje u potpunosti antievropsko.

To su ljudi koji nam otvoreno lažu da im je bitna budućnost iako djeluju na principima koji su u globaliziranom svijetu davno prevaziđeni.

Zbog te laži u kojoj živimo, zbog politike koja to nije, već radije neko predpolitičko vrijeme grabljenja bogatstva, mi ćemo još dugo čekati na znakove budućnosti. Zbog toga će jedna mala zemlja skoro pa u srcu Evrope, biti njena crna mrlja, a njeni malobrojni stanovnici rijetke životinje koje iz kaveza izlaze samo ponekad.