Strah, navika, panika

Piše: Asim Bešlija

I baš kao što smo nekada u pretamnim noćima u okruženim gradovima iščekivali šta je to sljedeće i kada će pasti, tako i danas, u vremenu intenzivne tranzicije, iščekujemo kakav će nas to 'metak' pogoditi sa strane.

Život nakon rata, prema miru i konačno u miru, pretvorio se u neku vrstu stalnog čekanja na nova iznenađenja kojih, da je onomad socijalizma, zasigurno ne bi bilo. No, kako smo se zakleli Evropi i rekli da idemo evropskim putem, povratka nema. Valja progutati knedlu koja nam je u grlu, stisnuti zube i hrabro naprijed!

I tu je čini se najveći problem. Osim što je naš nacionalni mentalni sklop još uvijek uglavljen u socijalizam i kreiraju ga djeca socijalizma, i što smo dodatno dobili ratnu traumu čiji je neizostavni dio iskopavanje prošlosti u kojima su carstva harala Bosnom, progresa na društvenom planu nema. Onako kako su oslobodioci nacija zamislili, tako se i dešava. Dok čeznemo za budućnošću neke tamo daleke Evrope, etabliraju se vrijednosti koje je vajkada propagirao Sulejman Veličanstveni, i promoviraju ideje koje je moderna Evropa sažvakala davnih vremena.

Ideje budućnosti neodvojive su od progresa a progresa nema jer okovi prošlosti u talasima, kroz vijekove, obasipaju naše svakodnevne živote i ukopavaju nas u mjestu. Tako nam je Evropa samo želja, ali zbog nas samih, neostvariva jer nije samo dovoljno voljeti i željeti nego i pokazati da je ta evropska ideja sa svim vrijednostima zaista dio nas. U Bosni toga, nažalost, nema.

Evropski standardi koji podrazumijevaju ne samo ekonomski napredak, nego i promjenu društvenih vrijednosti, jedna su daleka i maglovita priča, jednako onome kao kada kroz još snene oči gledate u novi dan. Kada se probudite nije vam dobro. Ponedjeljak je. Dan koji se tradicionalno mrzi.

Naš pogled na svijet kao da je zavezan za teško sidro koje se iz mora ne može izvući, pa se bilo koja ideja koja bi nas pomakla sa tog mjesta, možda i čarobnim čudom, odbija u samom startu. Nevjerovatna je ta ustajalost naših navika u mišljenjima i stavovima koja kao da se proizvode na nekoj fabričkoj traci, pa nam je sve što dolazi sa tog mrskog i bolesnog Zapada, a priori, neprihvatljivo. Gledano iz Bosne. Kada smo na tom prljavom i bolesnom Zapadu, priča je totalno drugačija. Možda je to samo jedna kockica u obrazloženju zbog čega smo danas, više nego ikad prije, samo jedan geografski toponim bez ikakve važnosti.

U zemlji u kojoj je građansko društvo samo fino napisana riječ na papiru, društvene vrijednosti su pitanje nacionalnog interesa ili vjerskih skupina a politika je zaštitnik nakaradnog sistema vrijednosti koji kao takav nema nikakve evropske šanse. Postalo je sasvim normalno da se djeca u vrtićima truju svakakvim idejama, da tinejdžeri u cvijetu mladosti skandiraju ubistvima drugih ljudi jer su druge nacionalnosti ili da se bez ikakvog razloga mrzi ono što se ne poznaje jer je kao takvo nama prijetnja.
I zaista, to je pitanje svakog od nas pojedinačno a ne nekog kolektiva kakva je maglovita nacija koja kao koncept sve više blijedi na svjetskoj sceni.

Možda su prava pitanja za nas zašto mrzimo i ne želimo niti naučiti nešto o onome što nam se čini stranim i što ne shvatamo, nego jednostavno i olako farbamo sve u crno-bijelo?

I dok sa teoretskim raspravama možemo ići unedogled, stanje na terenu je zabrinjavajuće. Već godinama. Već se dobro zna šta je nepisani zakon mržnje. Ovisno o nacionalnosti, mrze se one druge dvije nacije, svi skupa, u tome su složni, mrze Rome, Kineze, pedere, strance, dijasporu, uspješne, pametne i bogate, ljude koji nisu iz njihovog grada, Sandžaklije, itd. Liste su duge a odgovora na pitanje – gdje je tu tolerancija, još uvijek nema.

Pitanje je i zna li iko odgovoriti kako to mi mislimo u Evropu sa punom vrećom raznih mržnji, i kako se mislimo integrisati u sistem gdje su prava zaštićena i gdje ljudima u velikoj većini ne smetaju stvari koje se kod nas po defaultu dočekuju na nož.
Možda je rješenje u tome da Evropi jednom i za svagda kažemo – laku noć.