Broj 530 - 10.08.2007 je napisao/la:Godišnjice:
Prijedor, 6. 8. 2007. Mittal macht freiU zloglasnom koncentracionom logoru Omarska, danas rudniku u vlasništvu Lakshmija Mittala, petog najbogatijeg čovjeka na svijetu, obilježena je petnaesta godišnjica početka zatvaranja logora kojeg je oformilo ratno srpsko rukovodstvo Općine Prijedor. Prijedorčani-povratnici, kao i pridošli iz svih krajeva svijeta, obišli su logor iz koga najmanje 700 zatočenika nikada nije izašlo. Ideja o otvaranju memorijalnog centra Omarska, koja okuplja bivše logoraše, ljudska je i civilizacijska potreba, ali i apsurd - Memorijalni centar Auschvitz nisu izgradili Jevreji, nego Nijemci.
Pravda bi, nakon kažnjavanja zločinaca, bila i da se Omarska pretvori u memorijalni centarPiše: Eldin Hadžović
Foto: Nino Maričić
Za preživjele logoraše, Omarska će uvijek biti logor. Bez obzira što se danas zove Mittal rudnici Prijedor, u vlasništvu čovjeka kojega je Forbes stavio u sami vrh ljestvice najbogatijih na svijetu - na peto mjesto. Bez obzira što je od početka raspuštanja Omarske prošlo tačno 15 godina. Bez obzira što je većina preživjelih danas nastanjena u trećim zemljama i što njihova djeca tečno govore holandski ili engleski, a često slabo maternji. Bez obzira što su obnovljene povratničke kuće u Kozarcu kraj Prijedora, uglavnom nastanjene samo za vrijeme godišnjih odmora, još ljepše nego što su bile prije rata. Uvijek, i na svakom mjestu, kad sklope oči i sjete se užasnog i vrelog ljeta 1992, sjetit će se ubistava, izmučenih i izgladnjelih tijela, batinanja i svih drugih oblika bestijalnosti koje su u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju zločincima padale napamet i koje su bile prirodna pojava.
Navikao sam da budem gnjida "Šestog augusta, na dan kad je raspušten logor, prvi put sam nakon dužeg vremena čuo da mi se neko obratio kao čovjeku. Ušao je stražar - šef smjene, šta li je - na vrata i rekao: 'Dobar dan, ljudi!' Ljudi! To sam skroz bio zaboravio. Kako mi je samo zaparalo uši! Već sam bio navikao da sam gnjida, da sam niko i ništa", sjeća se jedan od logoraša, staklasto zureći u ulaz u kantinu kroz koji, u kolonama, prolaze bivši drugovi logoraši. U kantini su pod konac poredani stolovi i stolice, prozori su besprijekorno čisti, ulašteni pod reflektira mimohod preživjelih. Uznemirujuća u svojoj sterilnosti, kantina čuva tajnu o ljudima koji su u njoj jeli jedan obrok dnevno u rigorozne tri minute, predviđene za ručak.
"Na ručak smo trčali pored ovih saksija", nadovezuje se Teufik Bešić. "Ko ne trči - ubiše ga." Teufik je preživio Omarsku, ali njegov sin Refik nije. Odveden je juna 1992, zajedno sa Omerom Mahmuljinom i Sulejmanom Čirkinom. Nikada se niko od njih nije vratio. "Kad smo konačno DNA analizom identificirali tijelo, shvatio sam da je njegovo tijelo nekoliko puta rastrzano buldožerom i premještano u drugu masovnu grobnicu", ispričao je Teufik.
Stojimo na pisti, zapravo betoniranom dvorištu ispred mračne crvene zgrade, zlokobno pravilnog izgleda. Na pisti su ljudi i noćivali. Iza nas je Bijela kuća, mjesto, bolje reći baraka u koju su logoraši odvođeni "na ispitivanje" sa koga se rijetko ko vratio živ. Logorašice i logoraši koji su dovođeni da čiste Bijelu kuću svjedočili su kako su zidovi bili umazani krvlju i kako su sa zidova strugali komadiće mozgova i razbijenih lobanja.
Asim Okić, koji je Omarsku posjetio prvi put nakon 15 godina, u Bijeloj kući je prenoćio samo jednu noć, ali će je se cijelog života sjećati: "U ovoj se prostoriji najviše ubijalo. Tu su po jedan mjesec držali ljude, one koji su kasnije bili ubijeni i čija su imena stalno bivala prozivana. Ja sam prenoćio samo jednu noć i pukom igrom slučaja sam izišao bez batinanja. A inače sam bio zatvoren u sobi broj 26, odozgo smo gledali šta se dešavalo - to životinje ne bi radile. Navečer su prozivali ljude, a ujutru smo ih viđali naslagane na gomili pred Bijelom kućom."
Sabahudin Đulić, danas sedamdesetogodišnjak, također se svega sjeća: "Ja sam bio u Bijeloj kući sedamnaest dana. Ljude su prislanjali uz prozor sa vanjske strane i strijeljali ih. Tada su mi naređivali da zatvorim prozor. Kad bi završili, jedan od njih bi mi kucnuo na staklo da ponovo otvorim. Tada sam vidio leševe." Sabahudin je po zatvaranju logora prebačen u Manjaču gdje je ostao do 15. oktobra 1992. "Kad smo krenuli iz logora, u sobama u Bijeloj kući bili su naslagani ljudski leševi u visini od jednog metra", kaže.
Pijanist Edin Bosnić, jedan od najboljih jazz muzičara Bosne i Hercegovine, inače rođeni Prijedorčanin, došao je da obiđe logor u kome je njegov otac Atif proveo ljeto 1992. "Sjećam se da su megafonima ili preko nekog razglasa pozivali ljude da izađu iz kuća. 'Izađite, ljudi, da se nešto dogovorimo', pozivali su. A onda ih odveli u Omarsku. Eto kako su se dogovorili", priča Edin Bosnić, koji je pravim čudom izbjegao odvođenje u logor.
Eho Auschwitza Neprimjereno je, možda, praviti poređenja sa logorima koje su nacisti organizirali u vrijeme Trećeg Reicha. Ipak, Omarska je po mnogo čemu slična. S izuzetkom što Auschwitz-Berkenau nije kupio bogati kopač ruda ili multinacionalni industrijalac. Taj je logor ostao u stanju u kome su ga logoraši napustili. Da svojim ruševnim izgledom podsjeća na zlo koje se tu desilo. Da se svake godine preko 700.000 ljudi prošeta ispod ciničnog natpisa Arbeit Macht Frei (rad oslobađa) na ulazu u Auschwitz 1. Da se osigura pamćenje. Da se osigura da "nikad više" ne bude samo puka fraza.
U Omarskoj, na obilježavanjima godišnjica, nema političkih govora, nema visokih predstavnika međunarodne zajednice, nema domaćih političara, nema visokih vjerskih dostojanstvenika. Nema ni himne, nema ni playbacka kvaziduhovnih pjesama. Samo Fatiha i minuta šutnje. Neko od logoraša se obrati okupljenima, u nekoliko rečenica podsjeti na masovno gubilište i mučilište, nakon čega se svi razilaze. Prije dvije godine, istog šestog augusta, nije bilo ni razglasa. Sjećam se Nusrete Sivac, jedne od 37 žena koje su prošle Omarsku, kako je jednostavno privukla drveni tronožac da se sa njega obrati prisutnima.
Na ovogodišnjoj komemoraciji je bilo razglasa, a prisutnima se obratio Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša Prijedor '92. "Vjerovatno se nikada neće saznati ko su bile pojedinačne ubice, ali nam je zato dobro poznato po čijoj su naredbi ljudi zatvarani i ubijani u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju", rekao je, podsjetivši kratko na izvještaj koji je potpisao ratni zločinac Simo Drljača, prema kome su "u istražni centar Omarska privedena 3.334 lica, od kojih 28 lica ispod 18, a 68 lica preko 60 godina", te kako je "od tog broja, bilo 3.297 muškaraca i 37 žena". Simo Drljača, pred Tribunalom u Haagu optužen za genocid, poginuo je prilikom hapšenja i tako izmakao suđenju. Duratović je poručio da logoraši ne traže osvetu, nego pravdu.
A pravda bi, nakon kažnjavanja zločinaca, bila i da se Omarska pretvori u memorijalni centar. Izgradnja spomen-memorijala na mjestu od takve historijske važnosti danas ovisi o nekolicini bivših logoraša i nevladinih organizacija. Uprava Mitalla je prije dvije godine obećala da će dozvoliti da se jedan dio kompleksa rudnika Mittal pretvori u rečeni memorijal, ali se od tada ništa nije pomaklo s mrtve tačke. Ove godine su se najprije oglasili sa najavom da Omarsku neće otvoriti za posjete, ali su se, u strahu od skandala, u posljednjem trenutku predomislili.
Ratni čelnici Općine Prijedor su listom odgovorni za sve strahote koje su zadesile Bošnjake, Hrvate i nelojalne Srbe, no, današnja administracije i dalje ne pokazuje dobru volju ili želju da učini prvi korak prema preživjelim logorašima i prema nepobitnim činjenicama. Načelnik Marko Pavić je ovih dana na godišnjem odmoru. Bivši visoki predstavnik OHR-a Christian Schwarz-Schilling bio je primoran da nametne Zakon o Memorijalnom centru u Potočarima. Hoće li i njegov nasljednik Miroslav Lajčak učiniti isto za Prijedor, pitaju se logoraši.
"Pozivam gradonačelnika Prijedora Marka Pavića da se distancira od politike svog prethodnika iz 1992. Milomira Stakića, koji je za progon i pokolj građana Prijedora osuđen na 40 godina zatvora, te da podrži ovu inicijativu. Pozivam i gospodina Dodika i vlasti iz Sarajeva da se uključe u ovu inicijativu i implementaciju odluke koju je uprava Mittal Steela donijela prvog decembra 2005. u Banjoj Luci i prema kojoj bi zloglasna Bijela kuća postala Memorijalni centar koji bi ova firma finansirala", rekao je za Dane Satko Mujagić, jedan od logoraša koji je banjalučkim novinarima devetog augusta 1992. rekao: "Ovo nije logor. Dobro nam je ovdje." U tome trenutku, Satko - koji nije nizak muškarac - nije imao ni 50 kilograma.
Danas je jedan od organizatora inicijative za otvaranje memorijalnog centra trajno nastanjen u Holandiji. Kaže: "Mittal Steel se ne može kriti iza indolentnosti bosanskih političara i treba da održi datu riječ. Mittal je kupio pogon u Omarskoj koji je 1992. bio bosanski Auschwitz. Ta činjenica se mora poštovati i mora se ispuniti dato obećanje. Firma takvog renomea se ne bi smjela igrati osjećajima hiljada članova porodica žrtava Omarske, koji od 20. februara 2006. čekaju da Mittal Steel nastavi započeti posao."
Logor Omarska i spomen na mučenja i ubistva iz ljeta 1992. važan je ne samo za Bošnjake i Hrvate već i za Srbe. A Lakshmi Mittal, kupac logora, morao bi biti svjestan da će, ukoliko ne ispuni obećanje zadato logorašima, historija na ulazu u Omarsku morati zabilježiti, slično kao i u Auschwitzu: Mittal macht frei! Jer, Omarska jest eho Auschwitza.
In memoriam je napisao/la:Posljednji pozdrav omiljenom doktoru
Nakon zatvaranja logora, ostala je grupa od 176 logoraša kojoj je pojačana hrana i koja je pokazivana novinarima koji su kasnije dolazili. Petog augusta navečer, u noći kad su svi znali da se logor raspušta, odveli su dr. Esu Sadikovića. Ekshumiran je iz masovne grobnice na Hrastovoj glavici, zajedno sa još 125 drugova iz Keraterma i Omarske. Preživjeli se sjećaju imena čovjeka koji je logoraše odveo u smrt: "Čovjek koji je odvezao logoraše u smrt Radovan Vokić mirno živi u Prijedoru i drži butik u blizini gradske džamije", rekao je Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja Izvor. Na mjestu zločina postavljena je ploča kojom se obilježava početak izgradnje spomen-obilježja Hrastova glavica.
Eso Sadiković je bio jedna od najmarkantnijih ličnosti prijeratnog Prijedora. Vispren intelektualac kojem je pisanje duhovitih reagiranja huškačkom Kozarskom vjesniku na kraju došlo glave. Kada su, napokon, došli po njega, okrenuo se sapatnicima logorašima i šeretski im dobacio: "Odoh ja. Jeb' te se svi." U prijedorskom Narodnom pozorištu je u ponedjeljak navečer održana komemoracija za dr. Sadikovića.
Sudbina je htjela da u Hrastovoj glavici budu identificirana i tijela Ibrage Kalendera i Razima Džafića, koje je partizanska OZNA 1946. bacila u jamu, a ovaj zločin otkriven je tek nakon 52 godine, i to tokom traganja za žrtvama iz Omarske. U Svetom pismu se kaže: "Ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće doznati."
Ed Vulliamy, novinar koji je otkrio Omarsku je napisao/la:Ja sam za slobodnu Bosnu, do Drine!
- Svi kažu da je vrijeme najbolji lijek za ovakve stvari, ali ja ne mislim tako. Naravno, sve bi bilo puno lakše kad bi ovi ljudi dobili bilo kakvu vrstu satisfakcije u vidu izvinjenja ili makar naznake da je počiniocima žao zbog toga što su uradili, kao i kad bi napokon postigli dogovor s Mittalom. Mislim da je apsolutno strašna činjenica da žrtve koje su preživjele i vratile se ovamo moraju živjeti u ovakvu okruženju. Ne bih želio da me se pogrešno shvati, u Republici Srpskoj ima puno Srba kojima se također ne sviđa današnji ustroj države BiH i koji mnogo truda ulažu da bi se neke stvari ispravile, no, kad se pogleda šira slika, vidi se samo ružna poruka: za povratnike dobrodošlice - nema, nema ničega i nikom nije žao ni zbog čega.
O Mittalu nemam riječi! Zaboga, pa, to je peti najbogatiji čovjek na planetu! Koliko bi ga stajalo da se izgradi memorijal u smislu vremena, truda, novaca, ljudskosti...?! Teško je za povjerovati da danas neko može za mizerne novce (100.000 funti je za njih obična sića) kupiti negdašnji koncentracioni logor i ama baš ništa ne učiniti po tom pitanju dok ga ne prozove Guardian! U Republici Srpskoj, koju ja, usput rečeno, apsolutno ne priznajem, mora doći do sravnavanja računa da bi se stvorili uvjeti za pomirbu do koje će doći kad se priznaju zločini, zatraži oprost i izgradi globalna svijest o minulim događajima, da živi znaju da je svima žao zbog njihovih mrtvih.
Danas, kad pogledam ove ljude, izgledaju mi umrtvljenije nego neposredno nakon rata, ne mogu ni zamisliti kako izgleda živjeti u ovom limbu, u ovoj travestiji od tvorevine. Niko ovdje nije lud, samo se prave ludi. Zvanična je priča da niko nije ništa uradio, ali je uradio zato što je morao!?! Kad odete u Birkenau, sve izgleda kao da su nacisti jučer otamo otišli i mislim da bi se ista stvar trebala uraditi ovdje u Omarskoj. Ali, kapitalizam je to što jeste, ja sam ostao zaprepašten kad sam ušao u jednu od prostorija u kojoj su se odvijala nepojmljiva zvjerstva i sadističke egzekucije i vidio radne stolove s računarima. Nijedan Bošnjak tu nije zaposlen. Pardon, jeste njih dvanaest, a u Južnoafričkoj Republici postoji riječ za to i glasi - aparthejd. Kad smo došli ovdje 1992. godine, nisu nas pustili da uđemo u Bijelu kuću, ali su nam dozvolili da uđemo u kantinu. Nadam se da oni koji danas tamo sjede znaju iz kojih su razloga tamo sjedili njihovi bivši sugrađani ne tako davne '92. godine. Želim da znaju i da pokazuju da im je stalo, ali se bojim da ih apsolutno boli dupe. Ništa na svijetu mi ne bi bilo draže nego da me, u ovom slučaju, osjećaj vara.
Memorijalni centar nije problem samo vlasti Republike Srpske i Mittala, nego bi se cijela BiH trebala uključiti - zašto dosad nije, trebalo je pitati gospodina Izetbegovića. Treba imati na umu da je, prije nego se "desio" Willie Brandt, Njemačka dosegla određeni nivo demokratičnosti, a danas služi za primjer kako se jedna moderna i zdrava država treba nositi sa zločinačkom prošlošću. Omarska treba biti Republici Srpskoj ono što su mnogobrojni memorijalni centri Njemačkoj - mjesto na koje dođeš da se iskupiš na jedan ljudski način koji ništa ne košta.
U BiH je Srebrenica postala stradalnička razglednica i, bez ikakve namjere da nipodaštavam i umanjujem užas koji je zadesio Potočare, malo ne razumijem zahtjev za specijalnim statusom. Po kojoj logici stvari onda specijalni status ne trebaju dobiti, recimo, Prijedor ili Višegrad? Srebrenica je postala neka vrsta ispovjedaonice koja služi da se svijet odriješi grijeha. Nisam viđao Clintona niti Jacka Strawa u Omarskoj, nisam vidio nikoga. Što duže ovi ljudi ostanu u zapećku, daleko od očiju javnosti, utoliko će im teže padati činjenica da su preživjeli. Ovako samo čekaju. Čekaju da se pomire s Bogom i s ljudima.
Ja se zalažem za slobodnu Bosnu, do Drine. Kad to kažem, ne podrazumijevam tjeranje Srba preko Drine, nego da ovo ponovo bude zemlja u kojoj nikog neće biti briga ko je koje nacije i kom bogu se moli. Ovo se, naravno, jednako odnosi i na Mostar, Čapljinu i Stolac.
Duhovno zdravlje je napisao/la: Minuta mržnje imama Mahića
Amir Mahić, glavni imam Islamske zajednice iz Kozarca, prema vlastitom priznanju, ništa ne bi promijenio u govoru koji je održao koju minutu prije otkrivanja spomen-ploče u Starim Kevljanima, najvećoj masovnoj grobnici u Krajini. Iz jedne jame izvađeno je 146, a iz druge 456 tijela žrtava sa područja Prijedora i okoline. Mahić je vjernicima okupljenim pred džamijom poručio: "Ako već moramo živjeti sa njima, ne moramo se sa njima družiti, niti sa njima piti kahvu!" Nakon toga je ispričao da nikad neće "halaliti (oprostiti; op. E.Ha.) sestri muslimanki koja je, pored toliko drugih, pomogla ženi druge vjere da se porodi". I to je bilo sve o žrtvama. Poslije namaza novinar Dana je pitao efendiju da li se stidi svog govora mržnje, a efendija je odgovorio: "Ja sam mislio na specifičan slučaj, jer se radilo o ženi jednog od ubica. Nisam imao vremena obrazlagati činjenice. Inače, nikad se ne kajem ni za šta što sam rekao ili učinio." Amir Mahić, rođen 1982, jedini je govornik iz Starih Kevljana koji nije bio zatočenik Omarske.
Enes Salihović, predsjednik udruženja logoraša Omer Filipović iz Ključa je napisao/la:
Tražit ćemo 105 miliona eura od Republike Srpske
Omarsku su posjetili i članovi udruženja logoraša iz Ključa, koje nosi ime Omera Filipovića. Logoraši iz Ključa podnijeli su 920 tužbi protiv Vlade Republike Srpske, za nadoknadu nematerijalne štete koja im je nanesena u logorima. Njihov predsjednik Enes Salihović, bivši logoraš iz Manjače, kazao je za Dane da su odbili da im se sredstva koja potražuju zavode kao javni dug. "Ovdje je riječ o protivpravnom zatvaranju, nanošenju teških tjelesnih povreda, invalidnosti i smrti. To se ne može zavoditi kao javni dug. Iznos koji smo tražili izračunat je na osnovu novca koji su Nijemci isplaćivali Jevrejima nakon Drugog svjetskog rata i na osnovu današnjeg standarda. RS bi nam trebala isplatiti 600 maraka za dan boravka u logoru i posebno za stepen povrede, invaliditeta ili smrti. Potraživat ćemo negdje oko 105 miliona eura. Tužbe smo predali, zavedene su i raspoređene sudijama. Sad čekamo ročišta", izjavio je Salihović.
