"Mir i kazna": Zašto Karadžić nije uhapšen?

Za jedne je razlog bio dogovor francuskog vrha s vodstvom bosanskih Srba, nedodirljivost Karadžića i Mladića dobivena je razmjenom za francuske pilote. Sedamnaest mjeseci nakon potpisivanja Daytona, ispričala je Hartmann, u Elizejskoj su se palači sreli predsjednici Chirac i Clinton, premijer Blair te kancelar Kohl.

Chirac želi Karadžića, Clinton kaže da akcije ne smije biti prije nego što se o njoj obavijesti Moskva, Chirac je protiv jer je Moskva uvijek odbijala hapšenje, Clinton insistira, uz Blairovu potporu, te Chirac popušta.

Rezultat je kasnije francuski predsjednik povjerio Carli del Ponte: Karadžić nije uhapšen jer, kazao je Chiracu ruski predsjednik Jeljcin, zna previše o Miloševiću te on stoga nikada neće dopustiti njegovo hvatanje.

Činjenica je, ispričala je "Le Mondeu“ Hartmann, da je dan uoči izbora u Bosni, u novembru 1997. godine, Karadžić preko Srbije odletio za Bjelorusiju, avionom kojega je naručio Jeljcin. Vratit će se nakon nekoliko mjeseci.

Drugi se pokušaj zbio 2000. godine: Karadžić je opažen u francuskom sektoru, glavna tužiteljica je opet kod Chiraca koji optužuje Amerikance da oni sprečavaju hapšenje; uvjeren je da je dogovor o tome dio dejtonskog paketa, no nema dokaza.

Wesley Clark, NATO-ov američki zapovjednik, s druge strane, krivi Chiraca za opstrukciju, jer se s Karadžićem i Mladićem dogovorio da će ostati na slobodi puste li francuske pilote.

Nakon 12 godina učinjene su samo tri prave operacije, napravljene da bi Karadžiću onemogućile političku aktivnost. Zaštita bjegunaca dobivala je različite oblike: Zapad nije davao svjedoke na suđenju Miloševiću, a glavna tužiteljica nikada nije dobila prijepise razgovora prisluškivanih iz dvije baze CIA-e u Hrvatskoj, odakle su nadzirane telekomunikacije u velikom dijelu bivše Jugoslavije.

U knjizi "Mir i kazna,“ Hartmann je citirala svoju bivšu šeficu: "Nepravedno je da nam politika sprečava rad“, žalila se Carla del Ponte.