O (ne)kulturi dijaloga u politici
0

Političari su 'ortaci' koji podilaze primitivnim osobinama gomile

Piše: E. Gorinjac
Foto: Edin Puzić/Sarajevo-x.com
Foto: Edin Puzić/Sarajevo-x.com
Sjećate li se ijednog govora nekog od domaćih političara u posljednjih desetak godina, koji je ostavio dobar dojam na vas? Vjerovatno ne. Ne postoji recept kako održati historijski politički govor, ali postoji sigurno nekoliko jednostavnih pravila kako biste izbjegli to da postanete senzacija na YouTubeu i u medijima zahvaljujući svojim gafovima. Upravo toga ne manjka našim političarima. Nije rijetkost da se lideri vodećih stranaka i visokopozicionirani političari u našoj zemlji ponašaju kao da se takmiče u bahatosti, međusobnom vrijeđanju i, što je još gore, vrijeđanju na svaki mogući način onih do kojih njihove poruke dolaze, odnosno građana, koji putem medija sve to slušaju i čitaju.

Laž, bahatost, obmanjivanje javnosti, arogancija, nedostatak kulture dijaloga, sve se to uklapa u opći trend nepovjerenja i nezadovoljstva prema političarima u našoj zemlji. Javno vrijeđanje u isto vrijeme zabavlja javnost, što ujedno odvraća pažnju od ekonomskih i ostalih bitnih pitanja za zemlju. Nedavno je u izjavi za naš portal predsjednik Narodne stranke Radom za boljitak Mladen Ivanković Lijanović, lidera SNSD-a Milorada Dodika nazvao budalom, ne tako davno predsjednik SDA Sulejman Tihić ga je uporedio s psom, u intervjuu za magazin Dani, komentarišući Dodikove izjave o referendumu u RS-u, rekavši "dok psi laju, karavani prolaze". Pobrojavanje Dodikovih gafova u javnim istupima bi zahtijevalo poduži tekst. Radi li se tu o međusobnom neuvažavanju, nesposobnosti za drugačiju komunikaciju ili o nečemu sasvim drugom, zatražili smo komentar profesora – komunikologa, kao i eksperata za političku komunikaciju. Političke elite su nam infantilne

Đorđe Vuković, profesor na predmetima Politička kultura i Politički konflikti sa Fakulteta političkih nauka u Banjoj Luci kaže da ne bismo smjeli olako zaključivati da se radi o nedostatku međusobnog uvažavanja političara.

"Prije bih rekao da su nacionalni lideri, kako ih često i nezasluženo nazivamo, međusobno u sasvim korektnim, čak i 'ortačkim' odnosima, to jeste, na privatnom nivou se nikada ili gotovo nikada ne vrijeđaju, ne obračunavaju psovkama i uvredama, već to čine isključivo u javnim nastupima. Znači, oni ne poštuju javnost, građane, narode, ne poštuju medije, uvjereni da takvim vokabularom i gestama ostavljaju utisak da su hrabri, odlučni, da su slika i prilika onoga što tobože od njih očekuju pripadnici njihovih nacionalnih zajednica, sadašnji i potencijalni birači", kaže doc. dr. Vuković za Sarajevo-x.com.

Docent Vuković smatra kako su političari dugo ohrabrivani "da misle kako su medijski atraktivni, rugajući se novokomponovanim terminima poput kulture dijaloga, političke korektnost i slično. Oni traže alibi u činjenici da se i u drugim, modernijim društvima parlamentarci ne ponašaju mnogo bolje, a da je tabloidizacija medija i kretenizacija javnosti neizbježna, sveopća pojava".

Međutim, Vuković napominje da je istina u tome da su političari zapravo neodgovorni kao javne ličnosti, "da su politički kratkovidi, da su kukavice koje podilaze najnižim i najprimitivnijim osobinama gomile, koju u konačnici najviše i vrijeđaju, svojim riječima, mislima, djelima".

"Nažalost, političke elite su nam infantilne, mediji podjarmljeni i bijedni, socijalna neimaština sve više postaje i duhovna, nacionalna jednoumlja se pretvaraju u bezumlja, a naši životi prolaze nedostojni bogova kojima se molimo, historije na koju se pozivamo, ljudi od kojih smo se 'odljudili'", smatra Vuković.

Da je kultura dijaloga sasvim strana našim političarima smatra i prof. dr. Besim Spahić sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Profesor Spahić smatra da je većini onih koji vladaju zemljom nepoznat pojam bontona, da ne znaju šta je asertivna komunikacija, šta su oratorske vještine, šta su mehanizmi pregovaranja i uvjeravanja ljudi u dobro, šta je pregovor i dogovor, šta je personalni imidž stranačkih lidera, funkcionera, a šta imidž političke stranke. Ono što je možda i najgore u svemu je da ne znaju šta je "imidž države na izdisaju iz koje su isisali najvredniji ljudski potencijal, tjerajući stručnjake i ljude u bijeli svijet".

Hiperprodukcija političara

"'Srbi su pobili 300.000 Bošnjaka', 'Vidi gdje je muha stala, a zna se na šta muha ide', riječi su Mirnesa Ajanovića u izbornoj kampanji iz 2004. 'Neću da mi sude muslimanski sudovi', 'Adnan Terzić je najobičnija budaletina', to su riječi Milorada Dodika u različitim prilikama. Ako uz vaše i nekoliko ovih mojih primjera tome dodamo 'Isfrustriranu kopilad, koju je opsjeo šejtan', što je rekao ef. Latić, nazivanje ovih ili onih bivšim komunjarama, udbašima, kosovcim i slično, odnosno reisove prijetnje pobunom 'novih muslimana', onda je potpuno jasno da su nekultura komunikacije, nacionalno-vjerski kič i šund, neuvažavanje ni primarnih kršćanskih i islamskih vrijednosti, pljuvanje po svetim knjigama, najuspješniji (anti)komunikacijski stil, u kojem se ni Boga ne boje, ni suda budućnosti. O novcu, preprodaji i rasprodaji imovine samoupravljača i propalih privrednih konglomerata da i ne govorimo. Kod nas je pregovor vrijeđanje sagovornika i birača/građana, ucjena i nedogovor, uz ugodna putovanja i trošenje i do 70 posto budžeta", kaže za Sarajevo-x.com profesor Spahić.

U svemu tome ni mediji nisu nevini. Kao primjer Spahić navodi emisiju "60 minuta" Federalne televizije, čiji rječnik smatra nedopustivim za jedan javni servis. "Svako može govoriti šta hoće i kako hoće i sve će ostati bez sudskog/pravnog epiloga. Šutnja naših takozvanih protektora iz organa međunarodne zajednice samo daje legitimitet ovakvom ponašanju i ovakvoj kulturi šikaniranja protvnika i ljudi iz istih stranaka, unutar istog naroda i vjere, što je jezik zaštite vitalnih nacionalnih interesa uz potpuno moralno i materijalno posrtanje i bijedu građana/ostalih, koji ne postoje", smatra prof. dr. Spahić.

Fenomen bahatih političara u BiH se pojavio zahvaljujući i tome što je u našoj zemlji došlo do hiperprodukcije političkog kadra, jer je politika najunosniji biznis, smatra mr. Semina Ajvaz, trener komunikacijskih vještina.

"U većini političkih stranaka se kadar ne bira na osnovu kompetencije i stručnosti, nego na osnovu rodbinskih veza i poslušnosti. Proizvod toga su polupismeni akteri političke zbilje, koje smo, nažalost, prisiljeni svakog dana gledati kao učesnike javne komunikacije. U politici i političkom životu, koji reagira pod utjecajem okruženja, odnosi s javnošću čine najbitniji segment. U svim demokratskim zemljama se vodi računa o imidžu političara, na njemu rade cijeli timovi ljudi, koji od kandidata prave proizvod po mjeri javnog mnijenja. U BiH se politički PR razvija sa razvojem demokratije. Bosanskohercegovački političari još uvijek ne shvataju da njihov politički status zavisi od raspoloženja bh. javnosti, jer i ubuduće će im trebati njihovi glasovi. Vrijeđanjem protukandidata i neistomišljenika je uvijek na vlastitu štetu, jer iznošenje negativnosti o drugima i bespoštedna borba protiv suparničke stranke ili kandidata je rezultat mišljenja da će kompromitirajući protivnika steći povjerenje birača", rekla je Ajvaz za Sarajevo-x.com.

Iako naravno postoje svijetli izuzeci, naša sagovornica preporučuje sudionicima političkih procesa sveukupnu edukaciju, koja će otkloniti nedostatke i unaprijediti sposobnosti i vještine političke komunikacije.