Političari su 'ortaci' koji podilaze primitivnim osobinama gomile
Laž, bahatost, obmanjivanje javnosti, arogancija, nedostatak kulture dijaloga, sve se to uklapa u opći trend nepovjerenja i nezadovoljstva prema političarima u našoj zemlji. Javno vrijeđanje u isto vrijeme zabavlja javnost, što ujedno odvraća pažnju od ekonomskih i ostalih bitnih pitanja za zemlju. Nedavno je u izjavi za naš portal predsjednik Narodne stranke Radom za boljitak Mladen Ivanković Lijanović, lidera SNSD-a Milorada Dodika nazvao budalom, ne tako davno predsjednik SDA Sulejman Tihić ga je uporedio s psom, u intervjuu za magazin Dani, komentarišući Dodikove izjave o referendumu u RS-u, rekavši "dok psi laju, karavani prolaze". Pobrojavanje Dodikovih gafova u javnim istupima bi zahtijevalo poduži tekst. Radi li se tu o međusobnom neuvažavanju, nesposobnosti za drugačiju komunikaciju ili o nečemu sasvim drugom, zatražili smo komentar profesora – komunikologa, kao i eksperata za političku komunikaciju. Političke elite su nam infantilne
Đorđe Vuković, profesor na predmetima Politička kultura i Politički konflikti sa Fakulteta političkih nauka u Banjoj Luci kaže da ne bismo smjeli olako zaključivati da se radi o nedostatku međusobnog uvažavanja političara.
"Prije bih rekao da su nacionalni lideri, kako ih često i nezasluženo nazivamo, međusobno u sasvim korektnim, čak i 'ortačkim' odnosima, to jeste, na privatnom nivou se nikada ili gotovo nikada ne vrijeđaju, ne obračunavaju psovkama i uvredama, već to čine isključivo u javnim nastupima. Znači, oni ne poštuju javnost, građane, narode, ne poštuju medije, uvjereni da takvim vokabularom i gestama ostavljaju utisak da su hrabri, odlučni, da su slika i prilika onoga što tobože od njih očekuju pripadnici njihovih nacionalnih zajednica, sadašnji i potencijalni birači", kaže doc. dr. Vuković za Sarajevo-x.com.
Docent Vuković smatra kako su političari dugo ohrabrivani "da misle kako su medijski atraktivni, rugajući se novokomponovanim terminima poput kulture dijaloga, političke korektnost i slično. Oni traže alibi u činjenici da se i u drugim, modernijim društvima parlamentarci ne ponašaju mnogo bolje, a da je tabloidizacija medija i kretenizacija javnosti neizbježna, sveopća pojava".
Međutim, Vuković napominje da je istina u tome da su političari zapravo neodgovorni kao javne ličnosti, "da su politički kratkovidi, da su kukavice koje podilaze najnižim i najprimitivnijim osobinama gomile, koju u konačnici najviše i vrijeđaju, svojim riječima, mislima, djelima".
"Nažalost, političke elite su nam infantilne, mediji podjarmljeni i bijedni, socijalna neimaština sve više postaje i duhovna, nacionalna jednoumlja se pretvaraju u bezumlja, a naši životi prolaze nedostojni bogova kojima se molimo, historije na koju se pozivamo, ljudi od kojih smo se 'odljudili'", smatra Vuković.
Da je kultura dijaloga sasvim strana našim političarima smatra i prof. dr. Besim Spahić sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Profesor Spahić smatra da je većini onih koji vladaju zemljom nepoznat pojam bontona, da ne znaju šta je asertivna komunikacija, šta su oratorske vještine, šta su mehanizmi pregovaranja i uvjeravanja ljudi u dobro, šta je pregovor i dogovor, šta je personalni imidž stranačkih lidera, funkcionera, a šta imidž političke stranke. Ono što je možda i najgore u svemu je da ne znaju šta je "imidž države na izdisaju iz koje su isisali najvredniji ljudski potencijal, tjerajući stručnjake i ljude u bijeli svijet".
Hiperprodukcija političara
"'Srbi su pobili 300.000 Bošnjaka', 'Vidi gdje je muha stala, a zna se na šta muha ide', riječi su Mirnesa Ajanovića u izbornoj kampanji iz 2004. 'Neću da mi sude muslimanski sudovi', 'Adnan Terzić je najobičnija budaletina', to su riječi Milorada Dodika u različitim prilikama. Ako uz vaše i nekoliko ovih mojih primjera tome dodamo 'Isfrustriranu kopilad, koju je opsjeo šejtan', što je rekao ef. Latić, nazivanje ovih ili onih bivšim komunjarama, udbašima, kosovcim i slično, odnosno reisove prijetnje pobunom 'novih muslimana', onda je potpuno jasno da su nekultura komunikacije, nacionalno-vjerski kič i šund, neuvažavanje ni primarnih kršćanskih i islamskih vrijednosti, pljuvanje po svetim knjigama, najuspješniji (anti)komunikacijski stil, u kojem se ni Boga ne boje, ni suda budućnosti. O novcu, preprodaji i rasprodaji imovine samoupravljača i propalih privrednih konglomerata da i ne govorimo. Kod nas je pregovor vrijeđanje sagovornika i birača/građana, ucjena i nedogovor, uz ugodna putovanja i trošenje i do 70 posto budžeta", kaže za Sarajevo-x.com profesor Spahić.
U svemu tome ni mediji nisu nevini. Kao primjer Spahić navodi emisiju "60 minuta" Federalne televizije, čiji rječnik smatra nedopustivim za jedan javni servis. "Svako može govoriti šta hoće i kako hoće i sve će ostati bez sudskog/pravnog epiloga. Šutnja naših takozvanih protektora iz organa međunarodne zajednice samo daje legitimitet ovakvom ponašanju i ovakvoj kulturi šikaniranja protvnika i ljudi iz istih stranaka, unutar istog naroda i vjere, što je jezik zaštite vitalnih nacionalnih interesa uz potpuno moralno i materijalno posrtanje i bijedu građana/ostalih, koji ne postoje", smatra prof. dr. Spahić.
Fenomen bahatih političara u BiH se pojavio zahvaljujući i tome što je u našoj zemlji došlo do hiperprodukcije političkog kadra, jer je politika najunosniji biznis, smatra mr. Semina Ajvaz, trener komunikacijskih vještina.
"U većini političkih stranaka se kadar ne bira na osnovu kompetencije i stručnosti, nego na osnovu rodbinskih veza i poslušnosti. Proizvod toga su polupismeni akteri političke zbilje, koje smo, nažalost, prisiljeni svakog dana gledati kao učesnike javne komunikacije. U politici i političkom životu, koji reagira pod utjecajem okruženja, odnosi s javnošću čine najbitniji segment. U svim demokratskim zemljama se vodi računa o imidžu političara, na njemu rade cijeli timovi ljudi, koji od kandidata prave proizvod po mjeri javnog mnijenja. U BiH se politički PR razvija sa razvojem demokratije. Bosanskohercegovački političari još uvijek ne shvataju da njihov politički status zavisi od raspoloženja bh. javnosti, jer i ubuduće će im trebati njihovi glasovi. Vrijeđanjem protukandidata i neistomišljenika je uvijek na vlastitu štetu, jer iznošenje negativnosti o drugima i bespoštedna borba protiv suparničke stranke ili kandidata je rezultat mišljenja da će kompromitirajući protivnika steći povjerenje birača", rekla je Ajvaz za Sarajevo-x.com.
Iako naravno postoje svijetli izuzeci, naša sagovornica preporučuje sudionicima političkih procesa sveukupnu edukaciju, koja će otkloniti nedostatke i unaprijediti sposobnosti i vještine političke komunikacije.